„Zombi“, faza koju volim…
Prije svega pozdrav svim slučajnim i namjernim prolaznicima.
Veliko mi je zadovoljstvo napisati nekoliko „pametnih“ na stranicama Muzike.hr, a problematika kojom bih se trebao pozabaviti i sve vas zapravo provesti kroz nju jest način stvaranja novog albuma.
Kako je Vatra trenutno baš u toj fazi, pokušat ću prenijeti atmosferu, od pisanja pjesama do preslušavanja i predstavljanja demo snimki, preko početnih proba, kroz predprodukciju, usnimavanje, miksanje, pa sve do finalnog „proizvoda“.
Sa prošlim albumom „Sputnik“ presvirali smo lijepu našu uzduž i poprijeko, posjetili komšijske zemlje, izbacili 6 singlova, snimili isto toliko video spotova i nakon 2 godine, koliko koncertno promoviramo album, zaključili kako je vrijeme za oproštaj od „Sputnika“ i otvaranje novog poglavlja…

„Svaki je kraj novi početak“
Ne znam kako je kod ostalih muzičara, ali kod mene osobno, oduvijek je najteža faza bila prelazak sa koncertiranja u „rupu“ i početak rada na novim materijalima.
Uvijek je djelovalo na mene kao istovremeno skidanje i navlačenje i uvijek mi je trebalo vrijeme prilagodbe, da nemir kojega sa sobom nosi svaki koncert preraste u nemir kojega donosi stvaranje novih pjesama.
Vrijeme prilagodbe je već debelo iza mene i sada sam „unutra“.
Moji najmiliji kažu da ta faza izgleda, otprilike, ovako:

„Ivane koji ti je k…, sinoć nisam oka sklopila od tvog vrćenja u krevetu!??“ /
Često mi u trenutcima pred san dolazi inspiracija za tekstove, a to u principu znači višesatnu borbu sa samim sobom. Vrtim svaku riječ novog teksta, mijenjam konstrukciju, dodajem stih, pa ga izbacujem, rolajući pritom u sebi, sa svakom novom klicom, tekst od početka do kraja.

„Prošlu si noć ponovno mjesečario!??“ /
Oko otprilike 03h ujutro konačno imam konstrukciju za koju vjerujem da je prava.
Ustajem iz kreveta, uzimam rokovnik i olovku, odlazim u boravak, palim svjetlo i zapisujem tekst, otvaram frižider i nagrađujem se punom čašom soka od Cole, odlazim natrag u krevet i zaspim ko’ beba…

S tobom čovjek ne može normalno razgovarati, danas si u nekom svom svijetu!? /
Jutro nakon cjelovečernje borbe sa tekstom i ustajanja u cca 03h kako bih ga konačno prikovao za papir, skužim kako me jebe druga riječ druge kitice, pa cijeli dan hodam po stanu, kvartu, gradu ne primjećujući svijet oko sebe, kao da se pomiješaju zvuk i slika, pa mi sve djeluje kao nestvarno njihanje električnih vodova, pri pogledu kroz prozor jurećeg vlaka.

„Vikend je i još smo mladi!!!!!“ /
Kasnije tog istog dana odlazim na probu u rupu. Zapravo ni ne znam koji je dan i koliko smo sati proveli dolje. Za nas je rupa doslovno crna rupa, koja nas proguta i ispljune nakon više sati, bez snage i volje za išta drugo, osim da odemo doma pod tuš i u krevet.
Tako iscijeđen do posljednje kapi otvaram vrata stana:
Ola!!!
Pa gdje si do sad!?
Znaš  li ti uopće koji je danas dan!?
SUBOTA!!!
SU BO TAAAAA!!!!!
A VI KOOOOOONAČNO  NEMATE GAŽU!!!!!
22:30h!!!!!
VIKEND!!!!!
Idemo vani dok smo još  mladi, naš omiljeni DJ, večeras, samo za nas, u našem omiljenom disco klubu, pušta sve naše pjesme = ples, gužva, urnebes…
Ja sam za danas gotov, možda neki drugi put, eventualno u trenutcima pred poniranje u san zarolam još samo jedan stih…
Eto, nadam se da ste dobili približnu sliku stanja u kojem se trenutno nalazim,groznice koju volim da me strese.
Nisam siguran da isto obožavaju i moji najmiliji, ali kroz godine koje su iza nas navikli su se na „zombi fazu“… ma znaju oni da nakon nje dolazi nova , ali o tome više sljedeći put!

Fotke sa proba pogledajte na www.vatra.hr