Suma sumarum; ova kolumna svojevrsni je oproštaj, ali i novi početak…..

Odabrati single s kojim ćeš predstaviti sebe ili u ovom slučaju kompletan nadolazeći opus prilično je zajebana stvar. Naš princip oduvijek je bio takav da određena pjesma prvenstveno mora uzdrmati samog kreatora.

Tek pošto zadovolji kriterije i prođe kroz sito i rešeto nas petoro, eventualni single prezentiramo užem auditoriju. Uglavnom je riječ o ljudima za koje vjerujemo kako će nam svojim koliko – toliko objektivnim kritikama ukazati je li taj maleni grumenčić uistinu zlato, ili je riječ o običnom riječnom šljunku…

Naravno zadnja je uvijek naša, ali sugestije spomenutih ljudi iznimno cijenimo, pa ih kao takve i uzimamo u obzir.

U ovom slučaju pozornost ispitanika privukla je pjesma „Tremolo“. Zanimljivo je kako nas je „Tremolo“ od same njegove klice vodio nekim svojim stazama. Gledajući sa određene distance, ispada da je pjesma kreirala kreatore.

U prvoj fazi danima smo se borili oko aranžmana, a onda je aranžmanom klavijature vožnja krenula suprotnim smjerom od očekivanog. Ispostavilo se kako je spomenuti aranžman jak začin, te da uz zanimljivu ritmiku ova pjesma može živjeti bez previše gitara ili za nas uobičajenih rješenja. Krenuli smo nepoznatim stazama, pokušavajući savladati vještine o kojima nismo znali mnogo.
Trudili smo se pokrenuti neke zupčanike u našim stvaralačkim mašinama za koje nismo znali da postoje, ili smo ih zanemarivali igrom na sigurno. Priznajem „Tremolo“ nas je navukao na najtanji led.
Postojala je objektivna mogućnost da propadnemo i ostanemo zarobljeni pod njim. Ali i hazarderima se ponekad osmjehne sreća…..
Ne samo da led nije puknuo, već nas je na njemu dočekao Astronaut, zaigran i veseo, ukazao nam je na čari hodanja po ledu,  pa smo nastavili bezbrižnom šetnjom u nepoznatom smjeru…..

Tremolo je pred vama, pridružite nam se na putovanju, ili nastavite svojim putem!
Ola!!!!!

Zaista, ukoliko svjesno sudjelujem u sadašnjosti, te pritom uistinu i živim sadašnjost, nastaju boje za koje nisam niti sanjao da postoje. Jedan potpuno novi spektar, nevidljiv prostim okom dokolice.

Spektar toliko krucijalan za nastanak slike našeg novog albuma, da svaka nijansa i svaka sjena u njemu čine razliku.Stoga mislim kako svim svojim bićem valja uistinu biti prisutan u trenutku njihova miješanja i doziranja…Jednom kada se boja pomiješa, nanese i stvrdne, ta slika, pa tako i album, ostaju zauvijek, između ostalog i kao zapis svih vrlina i mana kreatora u vrijeme njihova stvaranja.

Uživati u svakom potezu kista kojeg držim u ruci, s kojim upravo bojim platno i stvaram nove detalje… neprocjenjivo je! Želim da ova albumska slika koju ćemo na kraju izložiti, predstavi vrijeme u kojem sam stvarno bio, upalio žarulje, zavrtio zupčanike i svjesno utkao sebe.

Atmosferu iz studija provjerite na službenom Facebooku Vatre.

2010. godina bila je teška i radniku u brodogradilištu i radnicama Kamenskog, a budimo realni, i većini glazbenika u Lijepoj našoj. Reže se i steže na sve strane, a kada ljudi muku muče kako skrpati kraj s krajem, platiti račune
i skuhati ručak, rijetko je kome do umjetnosti ili promišljanja o istoj….. Još kada te uz materijalne zadese i ljudske tragedije, fakat je teško pronaći utjehu i smisao. Kroz tu neku ”mračnu fazu” prolazio sam i sam u proteklih 6 mj…

Upravo zbog takvih situacija zahvalan sam jer imam sreću raditi ono kroz što se mogu izraziti i zapravo, u jednu ruku i samoizliječiti.

Ipak, kada poslušam demo koji imamo, vidim da sam samom sebi (uz pomoć cijele ekipe iz benda) napravio serum za izlječenje, sirup protiv depre, tabletu za prihvaćanje realnosti. Kroz sličnu situaciju prolazio sam sada već daleke 1998., kada smo radili na našem prvijencu, te i danas album “Između nas” ima posebno mjesto u mom srcu. Stoji kao neka vrsta fotografije u folderu mojih sjećanja. I premda je nastala (baš kao što je nastajala i ova najnovija), u “mračnom” periodu moga života, na kraju u sjećanje uvijek prizove ljepotu, boje i mirise listopada, studenog i prosinca 1998. Siguran sam da ću u sličan okvir staviti i ovu fotografiju 2010., te će na kraju ipak prizivati neke ljepše podsjetnike na ovaj period moga života.

“Kroz plimu adrenalina u fotofiniš života, utrčavam bezbrižno. Jedan mali dio mene, zauvijek zarobljen u tebi je kao osvojen maraton…”

Zanimljiv je i princip rada;

Niko, navodno svakodnevno (pretpostavljam u trenucima kada nije na turneji) odlazi do svoga ureda u kojem ga čekaju klavir, pepeljara i vjerujem nekakav mini bar, kako bi 8 sati dnevno brusio svoj talent.

Čovjek zapravo ima radno vrijeme i tako uvijek može, ako ga tko priupita ;
„Ok, ti sviraš, ali čime se uistinu baviš?“

Odgovoriti sa;
„Osim što sviram, osam sati dnevno usavršavam  talent pisanja pjesama, dolje u centru, u svom uredu“.

Razmišljao sam o takvom načinu rada i, po meni, to uistinu ima smisla, jer ako sjediš i čekaš da ti nadođe muza, dobrano ćeš se načekati.
Pitanje je hoće li te muza posjetiti uopće, a kroz vrijeme koje je prošlo, dok si čekao ne radeći apsolutno ništa, teško da ćeš napredovati, odnosno sigurno ćeš nazadovati ili barem stagnirati.

Pisanje pjesama zapravo je vještina koja se usavršava radom, treningom i samoodricanjem.
Može vam zvučati suludo, ali karate je npr. vještina vrlo bliska pisanju pjesama.
Karate, što na japanskom jeziku znači prazna šaka, vještina je, koja ni manje ni više iz praznih šaka stvara ubojito oružje.
Slična je stvar sa pisanjem pjesama; učestalim vježbanjem nastaju riječi i melodije koje poput kamikaza ateriraju pravo u srce.

Kako ja nemam ured u kojem bih bez da smetam nekomu i obratno, boravio osam sati i brusio svoj talent, stan u kojem živim, svakodnevno od nekih 11h do 17h (u vrijeme kada moja bolja polovica radi) prenamijenim u ured i kemijam, pišem, pjevam i sviram, na opće „oduševljenje“ mojih susjeda…

Hoće li ovaj način rada uroditi plodom ili je sve ono oko Nike Pećine samo urbana legenda, saznat ćemo uskoro,već  po objavljivanju novog albuma Vatre.

Porađam naime pjesmu već desetak dana, nekako ne ide, pa reko’ hajde makar neka manje boli. U pauzi, dok anestezija ne počne djelovati, odlučio sam proletjeti bespućima TV kanala i zaustavio se na jednom domaćem, glazbenom.
Baš u tom trenutku, neka mala plava u uskoj majici i safari hlačicama na tregere uvijala je bokove na stolu, postavljenom nasred dvorišta, negdje u srcu dalmatinske zagore.
Reko’, dobar treš, ovome treba dati šansu, možda anestezija počne djelovati i ranije.
Odmjutirao sam taman na stihove;

bila bi nam lijepa beba
moje oci, a na tebe cijela
pa da iz kolica
vire crte tvoga lica!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!?????????????

U tom trenutku, u kadru se pojavljuje i gospodin u bijelom, uz nogu mu bijeli labrador (ili zlatni retriver?), u svakom slučaju kršćanska scena.
Jedino što je uz psa, umjesto nekog od apostola, sjedio Tonći Huljić i to cijeloj priči daje puni sjaj.

Epiduralna, koju sam tek ubrizgao, ne samo da nije počela djelovati, već se bol porađanja pjesme pojačala višestruko.
Ugasio sam TV i pokušao zaboraviti stihove i scenu netom viđenu na ekranu.
Zapitao sam se: otkud mu dar za takve riječi? Promišlja li dugo dok ih izbacuje iz sebe? Piše li čist ili pod utjecajem nečega, jer ovakvih se stihova uistinu, morat ćete se složiti sa mnom, teško dosjetiti.

Pitao sam se i tko sluša ovakvo nešto?! Što?! Kako?! Tko, jebo te!!??
Istovremeno, sjetio sam se da sam dotičnog gospodina vidio, ne tako davno, u finom odjelu, sjajnim cipelama i skupom autu, pa očito ima više publike od svih nas rvackih rokera zajedno.
Hm….. možda njegove pjesme, ako  se slušaju unatrag (za što si ja nisam dao ni vremena ni truda) govore o nečemu jako velikom i  bitnom, možda hipnotiziraju pa privlače mase ko’ pelud pčele ili je istina ipak malo surovija i govori u prilog tome kako u ovoj zemlji žive ljudi čiju glad za glazbom bez problema utaže gore spomenuti stihovi, a izlazak i provod bez razbijenih čaša, vriske i pucnjave kao da se i nije dogodio?

Kako bilo, ja sam odlučio zabiti si još jednu epiduralnu i ne paliti TV do daljnjega, kako bih neometano nastavio sa ”porodom”.

Fotke sa proba pogledajte na www.vatra.hr

„Svaki je kraj novi početak“
Ne znam kako je kod ostalih muzičara, ali kod mene osobno, oduvijek je najteža faza bila prelazak sa koncertiranja u „rupu“ i početak rada na novim materijalima.
Uvijek je djelovalo na mene kao istovremeno skidanje i navlačenje i uvijek mi je trebalo vrijeme prilagodbe, da nemir kojega sa sobom nosi svaki koncert preraste u nemir kojega donosi stvaranje novih pjesama.
Vrijeme prilagodbe je već debelo iza mene i sada sam „unutra“.
Moji najmiliji kažu da ta faza izgleda, otprilike, ovako:

„Ivane koji ti je k…, sinoć nisam oka sklopila od tvog vrćenja u krevetu!??“ /
Često mi u trenutcima pred san dolazi inspiracija za tekstove, a to u principu znači višesatnu borbu sa samim sobom. Vrtim svaku riječ novog teksta, mijenjam konstrukciju, dodajem stih, pa ga izbacujem, rolajući pritom u sebi, sa svakom novom klicom, tekst od početka do kraja.

„Prošlu si noć ponovno mjesečario!??“ /
Oko otprilike 03h ujutro konačno imam konstrukciju za koju vjerujem da je prava.
Ustajem iz kreveta, uzimam rokovnik i olovku, odlazim u boravak, palim svjetlo i zapisujem tekst, otvaram frižider i nagrađujem se punom čašom soka od Cole, odlazim natrag u krevet i zaspim ko’ beba…

S tobom čovjek ne može normalno razgovarati, danas si u nekom svom svijetu!? /
Jutro nakon cjelovečernje borbe sa tekstom i ustajanja u cca 03h kako bih ga konačno prikovao za papir, skužim kako me jebe druga riječ druge kitice, pa cijeli dan hodam po stanu, kvartu, gradu ne primjećujući svijet oko sebe, kao da se pomiješaju zvuk i slika, pa mi sve djeluje kao nestvarno njihanje električnih vodova, pri pogledu kroz prozor jurećeg vlaka.

„Vikend je i još smo mladi!!!!!“ /
Kasnije tog istog dana odlazim na probu u rupu. Zapravo ni ne znam koji je dan i koliko smo sati proveli dolje. Za nas je rupa doslovno crna rupa, koja nas proguta i ispljune nakon više sati, bez snage i volje za išta drugo, osim da odemo doma pod tuš i u krevet.
Tako iscijeđen do posljednje kapi otvaram vrata stana:
Ola!!!
Pa gdje si do sad!?
Znaš  li ti uopće koji je danas dan!?
SUBOTA!!!
SU BO TAAAAA!!!!!
A VI KOOOOOONAČNO  NEMATE GAŽU!!!!!
22:30h!!!!!
VIKEND!!!!!
Idemo vani dok smo još  mladi, naš omiljeni DJ, večeras, samo za nas, u našem omiljenom disco klubu, pušta sve naše pjesme = ples, gužva, urnebes…
Ja sam za danas gotov, možda neki drugi put, eventualno u trenutcima pred poniranje u san zarolam još samo jedan stih…
Eto, nadam se da ste dobili približnu sliku stanja u kojem se trenutno nalazim,groznice koju volim da me strese.
Nisam siguran da isto obožavaju i moji najmiliji, ali kroz godine koje su iza nas navikli su se na „zombi fazu“… ma znaju oni da nakon nje dolazi nova , ali o tome više sljedeći put!

Fotke sa proba pogledajte na www.vatra.hr