(Vrijeđanjem sebe preduhitrim druge, koji bi to možda radili zapravo, iako ti isti koji bi to radili su većinom upitni vikend konzumatori tradicionalne mržnje i serendanja, te samo ispunjavaju potrebnu kvotu, najčešće vrlo slabog stava previše riječi sad ih boli glava)

Zdravo ljudi, nadam se da ste mi dobro i to sve, eo napisao sam još nešto ali prije čitanja obavezno pročitajte upozorenje:

UPOZORENJE:

Ukoliko je neko filmski kritičar nek se ne obazire na ovaj tekst jer ja nisam filmski kritičar, ukoliko je neko glazbeni kritičar i glazbeni stručnjak nek se ne obazire na ovaj tekst jer tu nema recenzija i pričanja o glazbi, ovo je samo kolumna… niti ovakva niti onakva, niti lijeva niti desna, niti gore niti dole, nego bezumna… da bezumna brate i sestro.  A ukoliko neko nije, a ima namjeru pogledati film „Na putu“ nek ne čita ovo da ne bi poslje bilo „A je me ovaj Kandžija Balkandžija  zeznio.“  Nije da nisam reko, Dakle…

U svrhu svog obrazovanja sam morao napisati mišljenje o nekom filmu, a baš prije 2,3 tjedna sam pogledao  „Na putu“ pa svjež iz kina skupa sa svojim mislima sastavio sam nešto što možda i nije baš toliko slučajno već se to veže s putevima koji mi sljede. Pa napisat ću nešto o životnom putu dvoje ljudi i kako put prema boljem nije lagan a i svi znamo kakve su kod nas ceste…

„Ceste su rupa na rupi, samo u našoj grupi 1 i 1 nisu 2 ko da smo glupi“

Moram priznat da sam o filmu „Na putu“ već dosta znao i prije nego sam ga pogledao  zahvaljujući jako dobroj promociji te medijskoj pompi koja je stvorena oko filma, a pritom mislim na svjetsku premijeru na Berlinskom filmskom festivalu te ulogu favorita za Zlatnog medvjeda za najbolji film, i za najbolju žensku ulogu (Zrinka Cvitešić). Stigmu te pretpostavku da se radi o dobrom uratku sam dobio također usmenom predajom budući da sam za redateljicu Jasmilu Žbanić već čuo i to samo u dobrom kontekstu, prvenstveno zbog filma „Grbavica“  koji nisam nažalost pogledao ali čuo sam samo riječi hvale te je film i osvojio tog Zlatnog medvjeda na maloprije spomenutom berlinskom festivalu prije 4 godine (2006). No za film sam čuo ne samo zbog toga već i zbog same teme filma koja je dosta osjetljiva, pogotovo za naš vrlo česti  mentalitet straha, šutnje i šaptanja, iako nije ništa čudno ako malo bolje razmislimo budući da se život na balkanu u više manje svakom njegovoj dijelu svodi na sveopće neznanje i strah s jedne strane a s druge na radikale(kod kojih je isto i strah i neznanje te se tako napadom brane); bilo da se radi o „ustašama“,  “četnicima“, ili „balijama“ svima je više nego jedna stvar zajednička , a to su: prošlost (budući da ti maloprije spomenuti ustvari ni ne postoje, već su samo duhovi pojedinih predaka) te prije svega  ljutnja i mržnja, koji služe kao oružje za sve one koji nisu jednaki njihovom plemenu , te ih se okrivljuje za  sveukupno  te ponajviše vlastito nezadovoljstvo i stanje u društvu. Naime, radi o se o istim porukama, istim pjesmama, istom naboju samo različitim zastavama.

Realnost je ta da kad čovjek nema ništa, te vraća se osnovnim potrebama života, te ukratko spreman je na sve da bi preživio , baš poput životinje, te tada ne bira sredstva i može biti jako radikalan. Ali za razliku od životinje spreman je i sam sebe opravdavat preko drugih jer za razliku od životinje razmišlja te ima razum, te može birati. Jedini problem je što ovdje očito nezna kako.

No to su po meni stvari o kojima treba pričati i suočiti se s njima budući da time što se pravimo blesavi ne postižemo ama baš ništa, baš suprotno samo se nakuplja bijes u ljudima, a dok ne shvate nemogu to ni promjeniti.

„Ko bi reko čuda da se dese“

Radnja se odvija u Sarajevu, u današnje vrijeme, gdje suvremeni par Luna i Amar žive skupa i na prvi pogleda daleko su od svih problema koje nosi život u ovim prostorima te jednostavno uživaju  u životu.  Luna (koju glumi Zrinka Cvitešić) je stjuardesa  a Amar (Leon Lučev) radi na istom aerodromu kao kontrolor leta (tako nešto). Početak filma mi je iskreno dosta neuvjerljiv, jer se sve čini ipak nekako preidealno (ne vjeruj ničem dobrom, to je kapitalistička izmišljotina – reče čizma) te sam se pribojao da se neće valjda raditi o lažnom prikazu života u nas, budući da pogotovo hrvatski filmovi ponekad znaju prikazivat običnu obitelj u nas kako žive u blještavo bijelom modernom stanu sa hrpom lijepih stvari autom i svemu pod kontrolom a istina je ustvari kao što svi znamo, možda ne sad nešto najgore ali ipak dosta drugačija.

Na početku oni uživaju, idu na kajak(možda i rafting, ne zna seljo) i uživaju te pjevaju buntovne pjesme poznate bih grupe  socijalno osvještenih Dubioza Kolektiva te u tom trenutku djeluju dosta neuvjerljivo.  „Blam, blam“ i stvarno dobra mi je ta stvar, al iskreno u tom kadru mi izgledaju kao hrpa polupijanih glumaca a ne kao mladi sarajlije koji se zabavljaju, iako kasnije u filmu shvaćam zašto je to tako prikazano, a to je zbog kontrasta  između mladih urbanih ljudi i tradicionalista, tj. vjernika, vehabija.

Njihova veza se čini vrlo stabilnom i zdravom iako se mnoga pitanja otvaraju poslje. Amara koji očito pije dosta ali ne smatra to problemom, te očito stavlja stvari pod tepih, poslje na poslu otkriju kako pije te ga suspendiraju na 6 mjeseci.

Tada ostaje bez posla, ali njihova veza  ostaje netaknuta zbog razumjevanja i toleriranja Lune, koja je kako kasnije otkrivamo kada posjećuje svoju „nenu“ ustvari kao izbjeglica došla iz Bjeljine te ostala bez svoje kuće ali i puno važnije bez svoje majke i sestre. Rat je htjeli oni ili ne kao i sve  ljude ovdje utjecao na svaki mogući način te jednostavno se od tog nije moglo pobjeći koliko god daleko izbjegli.

Luna koja je možda i pretoleratna prema Amaru, je i moderna i suvremena samostalna žena i zaista možda najbolje moguće opisuje žene danas ovdje, budući da uz svu tu emancipiranost i samostalnost i dalje je tradicionalna te je uz svog supruga ma kakav god bio, čak i kad radi stvari što su loše za njega samog, a samim time i njihovu vezu,  što pokazuje da je pravo tranzicijsko dijete, budući da nosi duh i jednog i drugog  vremena.

„…Nostalgija,  niz dusu krenula i cijel život mene je za tebe vezala,  kad te nema ona mi je dom i rodbina, nostalgija, nostalgija, nostalgija“

Upravo sa tog izleta kada su bili na raftingu, kada se isparkiravaju vjerojatno već pod gasom Amar izlazi s autom bez da gleda dali ide neko te ga lupi neki auto, on izlazi iz auta te se ispričava zbog svoje nepažnje, a iz auta koji ga je lupio izlazi čovjek sa nekakvom malom kapom i dugom bradom.  Taj čovjek je selefija iliti vehabija i javnost je upoznata s selefijama tako da ih najčešće povezuje s islamskim ekstremistima, npr. većini ljudi koja ne znaju baš ništa o tome bi prvo pao na pamet vjerojatno Bin Laden. Naime to su islamski vjernici ekstremni koji se čvrsto drže vjere te žive u izolaciji ne prihvaćajući svijet oko sebe te nikakva pravila osim vjerskih. Dali je to pravilno ili nije?  Dali je to vjera? Dali je tada čovjek vjernik? Da li su sva pravila pravilna, ispravna? Dali vjera može oduzimati  slobodu čovjeka ili je to kontradiktorno? Dali je previše? …U filmu nije rečeno niti posebno izraženo nekim postupkom i misilm da je to fer i ono što čini film zanimljivim budući da samo pokazuje i ostavlja otvoreno,  ne upire se prstom, znači ne radi se iz inata ili mržnje, samo postavlja pitanje, nema odgovora. Ispostavlja se da je vehabija koji je lupio Amarov auto, ustvari Amarov prijatelj iz rata s kojim se zajedno borio, zove se  Behrija i njega je odigrao Ermin Bravo i mene je zaista uvjerio u ulogu te je u svakom trenutku vjerodostajan.  Tada se otvara priča u filmu jer mladi i slobodni ljudi gledaju ljude koji se kreću samo u okvirima svojih vjerskih pravila te su začuđeni njima, Luna izlazi iz auta te gleda u Bahrijinu ženu koja sjedi na suvozačevom mjestu te je cijela umotana u crno samo joj se oči vide (kasnije u filmu kaže da je samo čekala da izvuče mač, da izgleda kao nindža, što ne zvuči i ne ispada ružno, dapače,  simpatično i tako bi i dijete koje nezna o čemu se radi isto vjerojatno mislilo – te baš prikazuje to) te se upoznaje s Bahrijom koji se grli sa svojim prijateljem iz vojske,  ona mu pruža ruku ali on ne uzvraća, što je vjerojatno svakom mladog slobodnom čovjeku, apsurdno, te vrlo staro i nepojmljivo. Vjerojatno  isto tako su vehabijima njihovi postupci nepojmljivi, njihova sloboda, njihovo razuzdanost, ovdje se  radi se o dvije krajnosti, dva različita svijeta. Ljudi iz iste vojne jedinice, jedan živi po strogim pravilima vjere i radi samo što mu je dozvoljeno (a tu nema puno stvari, alkohol pogotovo ne) ostalo mu ni ne pada na pamet, a drugi koji radi što god želi i naručuje duplu lozu ujutro čim se ustane. Jedna i druga strana…

„I jednoj i drugos strani i svima je zajedničko ovo“

Bahrija tada nudi „ pomoć“ svom kolegi iz vojske te tada se vrlo dobro prikazuje preobraćanje te ulazak u posebni krug, koji je iz korijena promjenio stavove glavnog muškog lika, te je odlično odglumio čovjeka koji misli da je konačno shvatio sve, (iako je to nemoguće)konačno je prihvaćen, te iz kojeg  riječi koji je naučio izlaze iz usta. Kamp koji je udaljen od grada je poput utvrde gdje vladaju druga pravila, te se priznaje da se sve obavlja u gerilskom stilu. Meni je jako zanimljivo prikazana paranoja samih vehabija (boje se mobitela zbog prisluškivanja) ali i glavne antagonistikinje u filmu, Lune. Njena paranoja je možda čak i veća, budući da joj rečeno čak i od prijatelja,  kako su tamo teroristi, kako ljudima peru mozak te kako ih dobija tako da im daju novac ili šta god žele a tada ih zavedu svojim idejama, odlično je prikazano kako se Luna boji i svemu pristupa sa strahom te ne vjeruje da ljudi poštuju sva ta pravila, bez pravog razloga, već samo zato što se to traži, nešto kao u vojsci gdje se ništa ne pita već se samo izvršavaju naredbe. Nakon što se Amar vraća sve više ga privlači to što je tamo vidio, moguće jer zato što od svih besmislenih pravila koja se poštuju tamo, postoji i koje smisleno, a to je zajedništvo, i normalno -odgovori kao i svaka vjera, no to zajedništvo ne treba biti naređeno, već prirodno, jer čovjek sam po sebi nije izolirano već društveno biće, a ti odgovori nisu toliko bitni koliko su bitna pitanja.

On se promjenio na svaki mogući način, okrenio se vjeri te sve više posječuje džamiju a svoju okolicu optužuje za njihovo ponašanje i govori da je to kazna jer nisu slušali alaha i svetu knjigu. Naravno to sve nije tako jednostavno ali taj bijes i ta krivica je prikazana iz svakog kuta, naime u bosni gdje se za razliku od svake zemlje na balkanu koja ima svoje vlastite radikale, bosna ih ima tri, ne jedan već tri bijesa. Imam dosta prijatelja tamo i ne samo da dosta slično razmišljaju i kuže stvari i fore kao i moji prijatelji ovdje, i isto tako mogu reći da su dobri, veseli, živi ljudi koji ne kukaju već su otvorenog uma i osvješteni te se pokušavaju nosit s time kolko mogu. Bore se, kažu da je slično kao i u nas samo zeznutije,  više na rubu ekcesa, sve su krajnosti, od veselja do bijesa te zaista nije jednostavno a većina ljudi pošto nemaju ni posao, ni perspektive, ni zakon da ih štiti, ni vladu svoju, ni himnu,  a ni vize da odu ili bar vide kako je dalje nemaju baš optimističan pogled i neznaju kako normalno živjet što automatski uzrokuje  bijes, te se ispoljava bilo na stadionu, narodnjačkom klubu, na ulici, u vlastitoj kući, svuda, slično kao i u nas.  Pitanje je što uopće znači biti normalan? Biti normalni ali kako? Dali biti pripadnik jedne od tri radikalne opcije ili šutit i trpit ili nijedno od tog.

Istovremeno paralelna priča u filmu je kako njih dvoje pokušavaju dobit dijete, no nemogu prirodnim putem te se odlučuju na umjetnu oplodnju. Amar nakon što postaje vjernik tada misli da nisu uspjeli prirodnim putem zato što su imali odnose prije braka, te da ih se zbog tog kažnjava na taj način. Nijh dvoje se polako sve više i više udaljuju, Luna odlazi do džamije i tamo ulazi te ode ispred žena što je zabranjeno (npr. ako se žena sagne pa uzrokuje te skrivi da muškarac počini grijeh) te vidi kako se Bahrija ženi sa djevojčicom (maloljetnom) koju je upoznala u kampu kad ga je posjetila, i sve skupa joj to nije normalno, dok  je Amaru to najnormalnije.  Tijekom cijele  priče se pokazuje i provlači ta slika kako se žene još uvijek negdje  gledaju kao podređene i potlačene te je ustvari film posveta ženskom biću i to ne na neki chic lit jeftini lažni način tipa „kupi si cipele i sve će bit dobro“ već na dobar i pametan način

Ironično je da taman u vrijeme kada se razilaze tada slučajno uspjevaju začet, te u zadnjem kadru Luna govori Amaru da ne zna da li će zadržati dijete jer ne zna dali želi njegovo dijete, te jednostavno odlazi, ostavljajući puno toga otvorenog,  nastavka nema, osim u našim glavama u obliku željenog pitanja…

Sljedeća kolumna će biti stvarno na putu, i to bezumnom naravno,  idemo na nastup u Tuzlu i Sarajevo, javim vam kako je bilo. U Sarajevo idemo na Grbavicu.

Ps. Najčudnije i tužnije, ustvari najadnije i najgluplje od svega je to što sam pričao s kolegom na faksu i on me pita jesam li gledao film, i ja kažem da jesam, na što on kaže da bi ga on isto volio pogledati i da ga baš zanima, te onako pomalo tužno pita „jesam li bio u Zagrebu na nekoj premijeri ili nešto?“  kažem da nije bila nikakva premijera,  da sam najnormalnije otišao  u kino kupio kartu i kokice i gledao najnormalniju predstavu, ništa posebno neki događaj. Njegovo pitanje me začudilo…zašto me to pitao?

Zato što film još nije ni došao u kina u Osijeku.