Htio sam krenuti svoje „Ko prvi (puto)pisne, mačje govno stisne“ putopise, ali morat ćemo to odgoditi za drugu priliku. Imamo izvanredne vijesti sad, lejdiz end đentlmen, ovo je to što ste čekali, taaaaaraaa i te fore.

Pazi priču, jednom u Ljubljani, priča nam čovjek: „ U moje vrijeme, prije 20 i neznam kolko godina, morao si bit sve, i pjevač ,i menadžer , i izbacivač, ma sve. Ulaz tolko i tolko dinara, a ako je unutra žena u bijeloj haljini i ona kad stane iznad ventilatora pa joj se vidi vagina, onda je 10 dinara više. Piše na ulazu, dođi uveri se, žena zmija. „ Mi smo samo gledali dok on, nepovezano priča, i klimali glavom kao potvrđivali, nasmijali se naravno, i rekli da moramo ići. Stvarno smo i morali ići. Inače, lik je legenda i između njegovog baljezganja i vremena o kojem je pričao, ima jedna povezanost, tj. istina koja sjedi i dalje na istom mjestu kao i u godinama o kojima je on pričao. Valjda tolko sporo ide vrijeme ovdje da se stvari stvarno još nisu promjenile. Isto tako, ja dan danas sam si i pjevač i menadžer, a izbacivač fala bogu nisam, samo po potrebi, ali ono ako baš treba samo hehe… I većina ljudi koji se bave glazbom su isto tako ljudi koji si sami rade sve većinom, ustalom kao i sva zanimanja u nas. Svi moraju znat sve, jer nije situacija da se zaposli netko dodatni, naravno. A i nema ništa draže od malo fuša.  I neznam da li postoje još ljudi koji misle da kao ljudi koji su na tv-u nekad i koji se bave glazbom su bogataši koji neznaju kud bi s novcima.

Eo mog menadžera pored svoje jahte, smišlja kako ispromovirait koncert, naravno sa smješkom jer sve drži pod kontrolom.

Uglavnom,  moj menadžer mi je javio da nemamo para za promociju nekakvu spektakularnu, ali imao je ideju da snimimo nekog tko bi najavio to, nekog „poznatog“. Uff, kurzivna slova i navodnici nisu nikad bolje sjeli.  Ali mi poznate, ali te takve „poznate“ ne poznajemo niti nam se baš nešto ni ne želi  upoznavat jer super su oni, ali sebi sami i nekom drugom, možda. Većina bi mislila da ih sprdamo, i trebao nam je netko tko je dovoljno normalan (ili nenormalan  da budemo na istom nivou bolje rečeno), tko nas konta. Ukratko, nećemo klasične, dosadne, s metlom u guzici dosadne likove. I tako prijatelj mom menadžeru predloži, pazi koga – Dragu Plečka, i meni se ideja svidi jer je lik faca i liberalan i nema nikakve veze s nam i tim bolje. Još čudnije će biti, i moj menadžer pošalje g. Plečku mejl, ovaj mu odgovori prepotvrdno i sad on misli dal ga ovaj zeza ili šta, i onda opet stigne potvrdni mejl, i šta drugo nego pravac Samobor. Menadžer moj naravno, sve dogovori, sredi kameru, kamermana, sredi mikrofon, sredi mi prijevoz i doslovno me dovedu tamo negdje u centar Samobora gdje g. Plečko ima svoje nutricionističko – terapijsko savjetovalište, i tu mi kaže što sve trebam reći, ljubazno me upozna sa inače jako ljubaznim g. Plečko, bacimo par šala i pošalica i tad moj menadžer to naglo prekine i kaže: „Dosta šale dečki, prionimo poslu, ovo nije zajebancija!“ Prekori nas sve pogledom, a mi slegnemo svi ramenima i zavrnemo rukave, a čak je i pas od g. Plečka shvatio da mu nije do šale već je i on uplašeno poslušao naredbu. Nakon snimanja, menadžer moj daje poklone g. Plečku, na što on kaže „sitna hrvatska korupcija“ i svi se lijepo nasmijemo, hehe…  tada ga pozdravimo i još jednom  napominjem da je što bi mladež rekla, faca i čovjek otvorenog duha, mladolik za svoje godine.  Moj menadžer se slaže s time, i odveze nas sve kući. Onda menadžer riješi montažu i kad sve bude šalje to okolo, stvarno je pravi, šta bi ja bez njega.  Eo i ovo sad mi on ustvari diktira, i dobar tekst nemoš reć da nije.

Opsa sa, eto ti ga na.

I kaže on treba jedan kraći, da ljudi zapamte… hmm, pametno, pa evo ga:

Gledao sam neki intervju sa Jirzi Menzelom, poznatim češki redateljem  i on je rekao da u zapadnjačkoj kulturi ljudi sve rastavljaju, analiziraju, proučavaju, te tada gube užitak u tome svemu, uzimajuu cvijet te ga cijelog pokidaju bez da uživaju u njemu; dok u istočnoj kulturi ljudi samo uzmu taj cvijet pomirišu ga i uživaju u njemu. U potpunosti se slažem s tim, i zato vam neću sad rastavljat i analizirat album, sve što sam želio reći sam i rekao u pjesmama.  Ono što vam mogu reći je da se album zove „Koktel od rakije“ zato jer je mješavina istoka i zapada, raznih muzika, raznih tema, ali ponajprije od svega od najboljih šljiva i najbolje rakije, koja ne zna za svoju vrijednost i pati od zapada, ustvari pati zbog sebe. Na albumu nalazi 16 pjesama, postoji  koncept, neću ga opisivat, pomirišite sami. Tekstove ćemo stavit na sajt koji će uskoro,  a gosti su moj prijatelj i kolega pored mene na bini, član golih žena i Zlatne žice soundsystema, Tox, najbolji mladi mc u nas.
Produkciju su radili Toza, Koolade, Mr Dirty Hairy, Sett i Phezz.  Redosljed kako su napisani je nebitan, jer su svi jednako važni,  i stvarno, hvala im jako puno,  napravili su odlično svako svoj dio, i ostavio je svako svoj potpis i taman dao potreban sastojak u Koktelu.

Toza (za one koji neznaju; Bicikl, Državnike, Blato, itd.) moj prijatelj, je radio 4 stvari, dok je na prošlom radio 9 stvari, no sada mislim da je puno jači impakt jer su ludilo, i puno  raznovrsnije.
Koolade je čovjek kojeg ne moram predstavljat, on je radio također  4 stvari, dok su još dvije rađene u kombinaciji, Phezz (Betmen) i Dirty Hairy, tako da je npr Phezz napravio osnovu a onda Koolade prerađuje a Hairy odsvira dio. Nešto smo svirali, nešto semplirali, i ispalo je baš kako samo on može.

Dirty Hairy je iz Engleske, sa hrvatskim korjenima, i on je prije par godina došao vamo da bi istražio svoje korjene, te je tada upoznao  svoju sadašnju suputnicu i tako ostao kod nas, i najčešće radi hip hop sa elementima jazza, a ovdje smo složili nešto drukčije, puno smo eksperimentirali i mislim da će vam se jako svidjeti i siguran sam da ćete još čuti za njega.
Sett (iliti jedna polovica Krankšvestera; Urbana seljačina, U trendu, itd.)  je radio 2 stvari, i također doprinio zvuku kako samo on može, oni koji znaju njegov stil odmah  će prepoznati.
Ono što je zanimljivo je to da smo sve stvari radili skupa, npr. Toza napravi glazbu, pa onda skupa radimo aranžman i onda Koolade odsvira bass, ili Hairy ili Matej odsviraju  gitaru, i tako sve stvari, dobili smo to što smo htjeli. Iskreno, raditi s toliko puno ljudi nije lako, mnogi ljudi imaju puno posla i jedva uspiju i kad s jednim čovjekom rade album, al trudio sam se i uspio sam sve izdržati i mislim da ne bi ispalo ovako dobro inače. Uz sve te kombinacije i povezivanje i gomilu rada, neprocjenjivo iskustvo, puno sam naučio i stvarno mi je čast raditi sa svakim od njih.
Sve je snimljeno  u Morris studiu, kod Mire Vidovića, koji je i mixao gotovo sve stvari, i stvarno je napravio odličan posao jer zvuči odlično. Uz pomoć Filipa Vidovića koji je snimao sve instrumente, editirao i mixao 2 stvari, i Vinka Vidovića koji je snimao vokale za par stvari.
Hvala im i stvarno su najbolji u tome što rade, uvjerljivo.

Zahvaljujući upravo Miri, mastering za album je radio Jay Franco, u New Yorku, koji inače radi u Sterling studiu a to je vjerojatno najbolji studio za mastering na svijetu te su tamo radili npr. Beatlese, Bob Marleya, a danas rade npr. Lady Gagu, itd.  („manja“ imena kao što su Red hot chilli peppersi, Rootsi, Korn neću ni spominjat). Isti taj čovjek koji je nama radio je radio također i Beastie boyse i Damien Marleya. Napominjem da znam da znate da ja znam zemljopis i da ne patim od tih stvari, isto ko i vi i nije stvar u tome da nam je radio netko u New Yorku pa smo sad face i preseravamo se, već je stvar u tome da se čuje razlika u zvuku i stvarno bolje zvuči, puno bolje.

Ponavljam pričati o muzici je jako nezahvalna stvar, ja sam napravio album kakav bi ja htio slušati, i uostalom kakav sam ja, refleksija mene, ljudi, svijeta i svega. I neću se hvaliti niti išta, ali iskreno ne može to biti dobro ili loše, nema formule niti ičega, nego samo ovako kako je i nema druge.

Popis pjesama:
1.    Kada Bože
2.    Koktel od rakije
3.    Šapću
4.    Desno
5.    Po noći uvod
6.    Po noći
7.    Big Brader
8.    Noćno more
9.    Nije lako
10.    Puška (feat. Tox)
11.    Mali mržnja
12.    Žuć
13.    Retorička pitanja
14.    Od smijeha
15.    Polako, polako
16.    Soba
17.    Svemir
18.    Kriza

Usput da kažem da je bend (Gole žene) malo promjenjen, pozdrav za starog gitarista Tomislava, imamo novog sad, zove se Matej Huljev, a uz to imamo i novog klavijaturistu, Mario Majkić, i obojica kidaju. Jednako kao i ostali članovi, bassist Goran, bubnjar File i dj Pips iliti Pipa, novi članovi su se super uklopili i jedva čekam da čujete i album i svirku negdje. Obećajem odsad ću se javljat češće, idemo po svuda pa ću pisat nekakav svjevrsni putopis, budući da uvijek ima dogovština i čisto da čujete iz prve ruke. Zvat će se „Ko prvi (puto)pisne, mačje govno stisne“.

Pozdrav od vašeg Osjekanovića

2.7. Vukovar  (Blackout festival)
5.7. Maribor (Lent festival)
10.7. Novi Sad (Exit festival)
14.7. Dubrovnik (Orlando)
19.8. Osijek (Pannonian challenge)
25.8. Varaždin (Špancirfest)

U istočnom dijelu zemlje između Dunava na istoku i Drave na jugozapadu se nalazi se Baranja, meni predobro mjesto, i svima koji dođu u Osijek ju volim pokazati pa eo pokazati ću i vama… kao pravi lažni turistički vodić koji ustvari govori svoj osobni doživljaj, al moram jer je dobar. Da li svi koji ovo čitaju znaju gdje je Baranja? Mislim sad sam vam rekao ali jeste li čuli uopće za Baranju? Kopački rit? Šaran na rašljama? Beli manastir? Belje? Šta kažete?  Ne? Da? Nikoga ništa ne osuđujem niti tjeram, ali nadam se da nisu svi ko ona djevojka iz Big big bradera prije par godina, koja nije znala za Vinkovce, niti gdje se nalaze… katastrofa (gledam big brader), pa „Dođi u Vinkovce“  to moraš znati, a i ovo isto, zato ću podjeliti znanje (znanje je krhko zapamtite). Baranja nema veze s Vinkuljom, to je regija na sjeveroistoku Hrvatske, dio Osječko – baranjske županije (po imenu županije se to da skužit) koja ima burnu povijest i danas se tek ponovo vraća u život. Baranja je podjeljena između Hrvatske i Mađarske (znao je Tito šta valja) i veći dio Baranje je u Mađarskoj, a centar mu je Pečuh, i jednako kao što je glupi rat (najgluplja stvar na svijetu) zahvatio pola svijeta tako je i nas sve pa tako i područje Baranje, čije sam čari i sam „otkrio“ prije par godina kada mi se prijatelj vratio u svoje rodno mjesto nakon 15-ak godina. Izbacili su ga iz gradskog stana koji mu je bio dodjeljen te je bio prisiljen vratiti se tamo gdje su mu i majka i baka, i vjerovatno mu na prvi pogled se i nije činilo baš napeto ali i to se brzo promjenilo. Otada ga često posjećejem tamo, i mogu reći da mi je Baranja baš zanimljiva, npr. eo jedne stvari koju nisam ni sam znao a to je da tijekom povijesti, Baranja je bila dio Rimskog Carstva, Hunskog carstva, Ostrogotskog kraljevstva, Langobardskog kraljevstva, Avarskog kraljevstva, Franačkog carstva, Blatonskog Koštela, Bugarskog carstva, Kraljevine Ugarske, Osmanskog Carstva, Habsburške monarhije, Austrijskog carstva i Austro-Ugarske. Od 1918./1921., ova regija podijeljena je između Mađarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Zvuči zeznuto a? Wikipedia je zakon, a i zna šta priča, stvarno i je tako, puno nacionalnosti, puno povjesti, puno svega ali najviše od svega puno prirode. Neću vam lagati i reći da je tamo idealno za živjeti, jer je vrlo slično kao i u Osijeku, samo još veća stopa nezaposlenosti ali da su mogućnosti ogromne i onaj ko je bio u Baranji sigurno mu je bilo dobro i zna o čemu pričam. Predobro mjesto, priroda neponovljiva i mir i tišina i ima stvarno stvari koje su neprocjenjive (npr. životinje možete sresti na cesti, što i nemora bit nešto predobro al dobro, kontate me). Kažu da je prije bilo i bolje al ne pušim te fore više, sve je prije uvijek bilo, baš nasuprot mislim da je sad dobro i da će biti još bolje. Na stranu hrana i vino i rakija, priroda ponavljam. I ljudi također, možda ste primjetili jednog starijeg čovjeka u spotovima, e to je Cvele, također iz Baranje,Čeminca  susjed od mog prijatelja tamo, i uvijek je za akciju te mladog duha, dobar čovjek.
Uglavnom, za  Baranju mogu reći ko da mi je drugi dom, i hvala mom prijatelju i svima tamo što su smo se upoznali  uopće, jednog dana ćemo napravit svjetsku feštu tamo, obećajem.

Zašto sve ovo pričam? Zato da vam kažem koliko je dobro tamo i da podijelim znanje. A povod? Snimali smo mtv express tamo, skupa sa beatboxerima Yulom i Medom i mojim gitaristom, Tomislavom iz Golih žena:

A nedavno smo snimili spot za „U trendu“ i to sam sve samim trendovskim obilježijima.

Tako se to radi kod nas, moda na razini.

Provjerite uskoro, hvala svima što su bili na snimanju  i Slavku iz caffe bara „Mladosti“.

Nastupi:
10.07. Blackout, Vukovar, (20h)
14.07. Iswib, Beograd (kalemegdan, 19h)
17.07. Graffiti jam, Zadar,(18h)
24.07. Seasplash, Pula, (270 kn sva 4 dana, 22h)
31.07. Ferragosto, Orahovica (40kn, 21h)
20.08. Pannonian, Osijek (40kn, 21h)
11.09. Salvador, Slavonski Brod (30kn, 21h)

Ja sam najjači, oš da ti lupim 2, 3 šlage?
120 kila žive vage i vozim veliki bager
Ne pričam puno ko na emisiji kod Bage
Samo igram poker idem na fejs ko ona stvar od lejdi gage
Na meni nema ljage, iako sam iz blata i to živog
Vuco nije ništa kad popijem prvo pivo, iz druge gajbe,
A kolko je to gajbi? Uopće nemam blage
Uuu što volim vlage a i žene su mi drage
Sve se oće udat za me, imam ih cijeli lager
A sve su prave svaka nosi tange
Pa odem do diskača ali tamo nema Chage
Jer ošo je u Zagreb pa ostali samo mi mange
Što trošimo pare i svako nas dagle
A poslje neznam koje gajbe nema ništa osim magle
Ma sigurno sam bario neku koju svi uvijek bare
Usto se ujutro i oću reć joj „skuvaj mi kave“
Kad u krevetu pored mene lik duge brade
Što kaže: „Ja sam Čedo i isto kao ti volim slušat Cecu
Al ovo je samo za jednu noć, i svoj broj ti ostaviti… neeeeeeeeeeeeeeću!“

Dobar dan dragi prijatelji sisavci, nadam se da ste dobro i drago mi je vidjet da ima vas koji ste preživjeli prethodni događaj (sa ili bez gas maski) jelda da je život dobar? Udahni, izdahni, tako, bravo, fino… no dobro, da nastavimo mi gdje smo stali prije velikog praska. Skuvao sam još jednu novu priču za vas ljubitelje finih mirisa. Crem de la krem de la noče persupuesto si si manjana. Pazi ovo.

Prije par tjedana, ponedjeljak popodne, oko 5, taman dok sam fino odmarao, blaženu tišinu prekida mi telefon, neki nepoznati broj, javljam se, predstave se, kažu zovu iz meni nepoznate koncertne agencije i pitaju me: „Šta ima? Jesi dobar? bla bla…Kako ide, dobro ide a?“ I kad sam se već zapitao o čemu se radi, tada kreće pitanje: “ I šta radiš ovu subotu?“ Ja kažem: „Imam svirke petak i subota u Bosni“, oni pitaju: „Možeš li to otkazat?“  Ja im odgovaram: „Ne mogu, sve sam dogovorio već i ne želim zeznit ljude“. Na moje pitanje zašto pitaju dali bi otkazao, sljedi ovaj odgovor: „Pa jel bi htio nastupiti u Areni u Zagrebu kao predgrupa Plavom Orkestru?“ (Sada stisni plej radi ugođaja i čitaj dalje)

(pazi drugi koment ispod spota: „jebo roling stonse, ovo je muzika
stranci nemaju duše“ morao sam ovo napomenit čisto da bezdušni stranci vide kakvi su)

Tada sam se ustao iz ležećeg u sjedeći položaj, i samo se nasmijao budući da nisam u toj priči, i čisto jer je nevjerojatno samo pitanje. Odgovor je sam od sebe došao, pošto mislim da baš se ne uklapam uz Plavi Orkestar, niti imamo istu ili sličnu publiku, a i kolko god mi Suada bila dobra pjesma, oni su Orkestar a ja sam reper koji ne zna ni jedan ton, jedino što imamo zajedničko je da imamo pjesme sa ženskim imenima, ali to ima još milijun bendova, plus toga mislim da nisu baš slične po sadržaju, te neznam šta bi tamo radio. Rekao sam da ne mogu i da mi je spaljeno što uopće pitaju takve stvari, uostalom i da imam već dogovorene svirke tako da je to teoeretski nemoguće. Poslje razgovora sam se još malo isčudio, na sekundu prevrtio sve i pomislio kako je to sve  spaljeno, zovu me da sviram prije ljudi iz Sarajeva, s kojima nemam baš zajedničkih točaka, a ja taman idem tamo, hmm… Spaljeno… (riječ koja je vrlo česta u osječkom žargonu i kolko god je spaljena meni opisuje sve što je neubičajeno). Tada sam se  vratio u ležeći položaj, u tišinu, s četvrt oka na televizoru.

I nakon 10 min opet zvoni telefon, isti broj, ista priča, kažu mi kako se i Loša složio, već je dogovoreno i kako bi to bilo dobro, i kažu mi o kojoj svoti se radi. Moj odgovor je opet bio isti, i možda da nemam to Sarajevo i da sam znao ranije pa da se obučemo ko KKK ili neki drugi luđaci i naučimo svirat neke death metal pjesme onda možda i bi, ali ovako jebiga, sori Loša brate.

Poslje su mi je neko pričao da je gledao Lošu na tv-u kako priča da zajedno s hip hoperima radio na muzici za seriju „Vratit će se rode“ i da su ga podsjetili na njih kad su bili mladi. Vjerojatno zbog fristajlanja ili bitova ko zna.

Uglavnom, petak je stigao, taj dan smo nastupali u Tuzli. Došli smo tamo oko 7, 8 i na trgu sačekali prijatelje koji su organizirali koncert, Dj Soula i Kenu iz svim hip hoperima poznate (ako ne ne znaju, trebali bi znat) najjače Bih ekipe, Fm jama. Mogu reći da za Tuzlu (gdje smo već bili na Unity festivalu prije dvije godine) stvarno nemam riječi, ustavri imam, i sve su dobre, kod nas na balkanu ima možda još par mjesta gdje je takva publika. Na koncertu nitko nije gledao mrko, nitko nije mjerio i ocjenjivao, nitko nije stajao samo prekriženih ruku i ladno mrzio, niti je itko došao mrzit, nego su svi redom uživali i zabavljali se, skakali, pjevali, ruke gore i neznam kako bi opisao osim da jednostavno – uživaju. Bio sam na mjestima gdje je i puno bolji standard i bolje plaće i sveukupna situacija, ali nije takva atmosfera. Svaka čast Tuzlancima na duhu jer očito je nije stvar u novcima i odjeći i autima i statusnim simbolima nego baš u duhu, i drago mi je bilo to vidjet, hvala još jednom i to ovo nije ono kao formalno „reda radi“ hvala već pravo pravcato hvala. Zbog nastupa kao što je taj u Tuzli čovjek se sjeti onog što je najvažnije, a to je kako sam sretan što radim to što radim, jer ponekad se čovjek zbog svakavih sranja nažalost zaboravi, al Tuzla te podsjeti sto posto i više. Nastup je bio u klubu „Palma“ – domu mladih, i mjesto je odlično, dosta veliko, ima 2 dijela, i sve kako treba, napravili tonsku i tamo odmorili  s prijateljima iz Tuzle. Počeli smo oko 12, a kako je bilo neću vam pričat nego eo pogledajte sami.  P.S.  moram pohvaliti gazdu koji je snimio klip i sastavio ga odmah dva dana poslje na jutub, svaka čast!

Inače za one koji misle da se zarađuju milioni (samo pola miliona), spojili smo 2 svirke i drugu smo imali fixno dogovoreno, a tu smo išli na postotak od karata i bilo je 150-ak ljudi te nismo baš zaradili, al atmosfera je bila do jaja, predobro, ko da je bilo 500 ljudi, i iskreno uopće nisam ni razmišljao o novcima (ne zato jer sam neki dalaj lama/majka tereza, nego zato jer nam je bila uzvraćena energija u svemu ostalom i toliko smo dobro ugošćeni i bilo je stvarno dobro, tako da ništa drugo nije ni bitno, da je bar svaki put ko u Tuzli (dobro  nek i zaradimo.)) Izveli smo većinu „Narodnjaka“, koju staru stvar, koju Toxovu (mladi mc koji ide samnom kao bek vokal, čut ćete ga, obećajem), te smo čak i Suadu izveli preko prehlađenog dnb razel bitboxa featuring svi ljudi u klubu. Još jednom rispekt za Tuzlu, najjače mjesto za hip hop u Bih. Idući dan smo bili u Sarajevu, grad koji mi je drag, ali gdje nismo nikad nastupali, i ukratko, da ne kvarim ovaj predhodni lijep opis, reći ću vam samo da smo nastupali u 3 ujutro i da su se organizatori potukli za vrijeme našeg nastupa. Mi se probudili se, pojeli čevape kod želje i ćao, sad ću ovako samo naprasno (Tooo! Uvijek sam htio tu riječ iskoristit, zvuči ko da je korijen riječ prase) prekinuti pisat a ovaj drugi koncert je duga priča, drugi put.

Dakle ljudi, vauuu! Ono moram se prvo smiriti jer još uvijek sam sav uzbuđen kako je dobro bilo, pa sve krivo pišem, no dobro eo udahnio sam pa eo počujte…

Moram napomenuti da su nagrade inače izmišljene te da stvaraju u vašim glavama sliku koju ljudi koji se bave glazbenim biznisom žele da vi imate, da bi kupovali nešto od tog što vam oni nude. Dakle to su imaginarna natjecanja i stvari jer muzika nije sport (bar ne bi trebala biti) ali ponekad može zalutati, te na kraju krajeva  kao i svako drugo natjecanje bilo koje vrste , ono zapravo ne postoji. No zaboravimo mi realnost jebeš to, ajmo mi na nagrade, juhuuuuu od gljiva!!!

Moram napomenuti da sam ja bio jedan od rijetkih koji su bili pozvani na tu gala večer i da je zaista bilo predivno, toliko kul i izabranih ljudi na jednom mjestu, ma divota. Nije tamo mogao ko je htio, nije dovoljno bilo imati bend, album, nominaciju, niti frizuru zeznutu niti najljepšu haljinu od talijanskog kreatora Armanda, ne, ne i ne, kužiš ono no (na engleskom ne, sve kad se izgovori na engleskom dobija na važnosti te je to nepisano pravilo među kul ljudima)džabe i godine preseravanja, pokušavanja, prenemaganja, moljenja, klanjanja, ma nema tog ko je mogao upasti na tu famoznu večer, nitko ma ama baš nitko … nitko osim onih koji su se rodili s tim, oni su odabrani (d čouzen).  Održalo se na tajnoj lokaciji i sve je bilo tako tajanstveno i misteriozno i posebno, ma ko izmišljeno, prosto nevjerojatno, dobili smo upute na koje smo svakih pola sata sljedili i morali smo pratite da nas neko ne sljedi slučajno, znate kakvi su ti papparaziji. Ahh tako je lijepo biti jedan od izabranih te daleko od svih „manjih“ (glupljih, jadnijih, neuspješnijih, ružnijih, siromašnijih) koji to nisu zaslužili te da ne mora ti biti neugodno zbog njihovih ljudskih grešaka te nesavršenstva već samo uživaš ulagujući se sebi i svojim elitnim vrhunskim kolegama (tipa „miroslave ti si najboljii“ onda miroslav kaže „ma ne ti si“ onda oboje„ajoooj pa nezna se ko je bolji“ i onda upadne neko ko se ulizuje pa samo suflira dodavajući svoj osmjeh nema veze što nije skužio fol) Zaista je bilo divno, organizacija je bila vrhunska, toalet tojest dres kod je bilo što više preseravanja i baš je svima išlo, bez problema. Pošto se održavalo u Zagrebu i Rijeci, privatnim đetom (avionom kontaš) smo išli s jednog na drugo kul mjesto, da da avionom ljudi moji (nema veze što je bio bio onaj poljoprivredni za špricat komarce). Svi su bili tako ležerni i sve što su rekli kao da su i trebali reći i tako je lijepo bilo vidjeti svu elitu na jednom mjestu, mislim da ni ni oskari koji su bili istu večer se nisu mogli mjerit sa ekskluzivnošću i raznovrsnošću zvijezde te mistikom koja je obavijala tu večer. Hrane tojest fuda (na engleskom naravno, nemojte slučajno više prozujat kad kažem tako nešto jer tako nikada nećete biti kul) je bilo mnogo i svi su jeli taj famozni finger fud (a to su ustvari čvarci od najbolje svinje i njih su jeli i vegetarijanci jer ih je jednostavno predobra atmosfera ponjela) moram pohvalit finger fud menađere (dobro su napravili te čvarke, najbolji mesari koji kolju svinje bi im pozavidjeli). Na crvenom tepihu je bilo fenomenalno, ono nikada nije bilo više zraka, niti manje lažnjaka, sad su samo pravi ostali… al stvarno pravi, pravi pravcati lažnjaci.

„Oni koji su bili na dodjeli Oscara su totalno out i promašili su događaj godine, i znam da im je sad žao…i treba im bit“

I sve je bilo dobro dotad, kad odjednom dogodilo se nešto nesvakidašnje i da bi vam što bolje opisao stavio sam to u stihove, pa počujte:

Šta se događa kad se pojavim na domjencima,
Sa svim tim krelcima u haljinama i odjelcima
Našminkanim kreveljarijama što smiju se pizdarijama,
Lažnim osmjesima, običnim  prosjecima,
aplauznim prosjacima , šampanjac je tekao u potocima
Došao sam vas spasit sa hrpom finog plina,
Pošmrčite malo ovog mjesto kokaina,
Baš je okusa fina, opojan poput  benzina
Ako ne vjerujes meni pitajte Massima ,
Uživajte u mirisu pustite nek vas vodi,
Nisam heroj ali ću vas oslobodit,
Nek širi se u zgradama dok pliva u zagradama
Dok jedni druge nagrađuju nagradama
Gdje  su samo face,  pa nemoj pravit face
Dok grabiš taj mali sendvić osjeti kako ledbi
Nek dođe do vašeg srca i želuca preko malih kanapea
Kišobranastih koktela i svih ostalih finger fuderskih jela
Ravno iz mojih crijeva, ah kako fino pjeva
I tada svi shvate kako grmi, tuče, kao munja sjeva
A tamo sva doslovno „krema“  koja  se ne diže s fotelja
Ko i političari i mafija još iz bivših vremena
Gospoda su dosadna, pa pocinje opsada
Kako se niko tog nije sjetio dosada
Histerija, havarija, kijamet. svi gube pamet
Ali sve je to samo izmet, i nema ništa bolje od probave zdrave

Pa onda kaže:

Ja sam onaj što ga okine i mazne
Usred mase i otjera sve lažne
Svejedno nose maske nek sad nose gas maske
Svejedno nose maske nek sad nose gas maske

Ima i druga strofa, razmišljam da snimim to, ma cut cete…

Zdravo ljudi, nadam se da ste mi dobro i to sve, eo napisao sam još nešto ali prije čitanja obavezno pročitajte upozorenje:

UPOZORENJE:

Ukoliko je neko filmski kritičar nek se ne obazire na ovaj tekst jer ja nisam filmski kritičar, ukoliko je neko glazbeni kritičar i glazbeni stručnjak nek se ne obazire na ovaj tekst jer tu nema recenzija i pričanja o glazbi, ovo je samo kolumna… niti ovakva niti onakva, niti lijeva niti desna, niti gore niti dole, nego bezumna… da bezumna brate i sestro.  A ukoliko neko nije, a ima namjeru pogledati film „Na putu“ nek ne čita ovo da ne bi poslje bilo „A je me ovaj Kandžija Balkandžija  zeznio.“  Nije da nisam reko, Dakle…

U svrhu svog obrazovanja sam morao napisati mišljenje o nekom filmu, a baš prije 2,3 tjedna sam pogledao  „Na putu“ pa svjež iz kina skupa sa svojim mislima sastavio sam nešto što možda i nije baš toliko slučajno već se to veže s putevima koji mi sljede. Pa napisat ću nešto o životnom putu dvoje ljudi i kako put prema boljem nije lagan a i svi znamo kakve su kod nas ceste…

„Ceste su rupa na rupi, samo u našoj grupi 1 i 1 nisu 2 ko da smo glupi“

Moram priznat da sam o filmu „Na putu“ već dosta znao i prije nego sam ga pogledao  zahvaljujući jako dobroj promociji te medijskoj pompi koja je stvorena oko filma, a pritom mislim na svjetsku premijeru na Berlinskom filmskom festivalu te ulogu favorita za Zlatnog medvjeda za najbolji film, i za najbolju žensku ulogu (Zrinka Cvitešić). Stigmu te pretpostavku da se radi o dobrom uratku sam dobio također usmenom predajom budući da sam za redateljicu Jasmilu Žbanić već čuo i to samo u dobrom kontekstu, prvenstveno zbog filma „Grbavica“  koji nisam nažalost pogledao ali čuo sam samo riječi hvale te je film i osvojio tog Zlatnog medvjeda na maloprije spomenutom berlinskom festivalu prije 4 godine (2006). No za film sam čuo ne samo zbog toga već i zbog same teme filma koja je dosta osjetljiva, pogotovo za naš vrlo česti  mentalitet straha, šutnje i šaptanja, iako nije ništa čudno ako malo bolje razmislimo budući da se život na balkanu u više manje svakom njegovoj dijelu svodi na sveopće neznanje i strah s jedne strane a s druge na radikale(kod kojih je isto i strah i neznanje te se tako napadom brane); bilo da se radi o „ustašama“,  “četnicima“, ili „balijama“ svima je više nego jedna stvar zajednička , a to su: prošlost (budući da ti maloprije spomenuti ustvari ni ne postoje, već su samo duhovi pojedinih predaka) te prije svega  ljutnja i mržnja, koji služe kao oružje za sve one koji nisu jednaki njihovom plemenu , te ih se okrivljuje za  sveukupno  te ponajviše vlastito nezadovoljstvo i stanje u društvu. Naime, radi o se o istim porukama, istim pjesmama, istom naboju samo različitim zastavama.

Realnost je ta da kad čovjek nema ništa, te vraća se osnovnim potrebama života, te ukratko spreman je na sve da bi preživio , baš poput životinje, te tada ne bira sredstva i može biti jako radikalan. Ali za razliku od životinje spreman je i sam sebe opravdavat preko drugih jer za razliku od životinje razmišlja te ima razum, te može birati. Jedini problem je što ovdje očito nezna kako.

No to su po meni stvari o kojima treba pričati i suočiti se s njima budući da time što se pravimo blesavi ne postižemo ama baš ništa, baš suprotno samo se nakuplja bijes u ljudima, a dok ne shvate nemogu to ni promjeniti.

„Ko bi reko čuda da se dese“

Radnja se odvija u Sarajevu, u današnje vrijeme, gdje suvremeni par Luna i Amar žive skupa i na prvi pogleda daleko su od svih problema koje nosi život u ovim prostorima te jednostavno uživaju  u životu.  Luna (koju glumi Zrinka Cvitešić) je stjuardesa  a Amar (Leon Lučev) radi na istom aerodromu kao kontrolor leta (tako nešto). Početak filma mi je iskreno dosta neuvjerljiv, jer se sve čini ipak nekako preidealno (ne vjeruj ničem dobrom, to je kapitalistička izmišljotina – reče čizma) te sam se pribojao da se neće valjda raditi o lažnom prikazu života u nas, budući da pogotovo hrvatski filmovi ponekad znaju prikazivat običnu obitelj u nas kako žive u blještavo bijelom modernom stanu sa hrpom lijepih stvari autom i svemu pod kontrolom a istina je ustvari kao što svi znamo, možda ne sad nešto najgore ali ipak dosta drugačija.

Na početku oni uživaju, idu na kajak(možda i rafting, ne zna seljo) i uživaju te pjevaju buntovne pjesme poznate bih grupe  socijalno osvještenih Dubioza Kolektiva te u tom trenutku djeluju dosta neuvjerljivo.  „Blam, blam“ i stvarno dobra mi je ta stvar, al iskreno u tom kadru mi izgledaju kao hrpa polupijanih glumaca a ne kao mladi sarajlije koji se zabavljaju, iako kasnije u filmu shvaćam zašto je to tako prikazano, a to je zbog kontrasta  između mladih urbanih ljudi i tradicionalista, tj. vjernika, vehabija.

Njihova veza se čini vrlo stabilnom i zdravom iako se mnoga pitanja otvaraju poslje. Amara koji očito pije dosta ali ne smatra to problemom, te očito stavlja stvari pod tepih, poslje na poslu otkriju kako pije te ga suspendiraju na 6 mjeseci.

Tada ostaje bez posla, ali njihova veza  ostaje netaknuta zbog razumjevanja i toleriranja Lune, koja je kako kasnije otkrivamo kada posjećuje svoju „nenu“ ustvari kao izbjeglica došla iz Bjeljine te ostala bez svoje kuće ali i puno važnije bez svoje majke i sestre. Rat je htjeli oni ili ne kao i sve  ljude ovdje utjecao na svaki mogući način te jednostavno se od tog nije moglo pobjeći koliko god daleko izbjegli.

Luna koja je možda i pretoleratna prema Amaru, je i moderna i suvremena samostalna žena i zaista možda najbolje moguće opisuje žene danas ovdje, budući da uz svu tu emancipiranost i samostalnost i dalje je tradicionalna te je uz svog supruga ma kakav god bio, čak i kad radi stvari što su loše za njega samog, a samim time i njihovu vezu,  što pokazuje da je pravo tranzicijsko dijete, budući da nosi duh i jednog i drugog  vremena.

„…Nostalgija,  niz dusu krenula i cijel život mene je za tebe vezala,  kad te nema ona mi je dom i rodbina, nostalgija, nostalgija, nostalgija“

Upravo sa tog izleta kada su bili na raftingu, kada se isparkiravaju vjerojatno već pod gasom Amar izlazi s autom bez da gleda dali ide neko te ga lupi neki auto, on izlazi iz auta te se ispričava zbog svoje nepažnje, a iz auta koji ga je lupio izlazi čovjek sa nekakvom malom kapom i dugom bradom.  Taj čovjek je selefija iliti vehabija i javnost je upoznata s selefijama tako da ih najčešće povezuje s islamskim ekstremistima, npr. većini ljudi koja ne znaju baš ništa o tome bi prvo pao na pamet vjerojatno Bin Laden. Naime to su islamski vjernici ekstremni koji se čvrsto drže vjere te žive u izolaciji ne prihvaćajući svijet oko sebe te nikakva pravila osim vjerskih. Dali je to pravilno ili nije?  Dali je to vjera? Dali je tada čovjek vjernik? Da li su sva pravila pravilna, ispravna? Dali vjera može oduzimati  slobodu čovjeka ili je to kontradiktorno? Dali je previše? …U filmu nije rečeno niti posebno izraženo nekim postupkom i misilm da je to fer i ono što čini film zanimljivim budući da samo pokazuje i ostavlja otvoreno,  ne upire se prstom, znači ne radi se iz inata ili mržnje, samo postavlja pitanje, nema odgovora. Ispostavlja se da je vehabija koji je lupio Amarov auto, ustvari Amarov prijatelj iz rata s kojim se zajedno borio, zove se  Behrija i njega je odigrao Ermin Bravo i mene je zaista uvjerio u ulogu te je u svakom trenutku vjerodostajan.  Tada se otvara priča u filmu jer mladi i slobodni ljudi gledaju ljude koji se kreću samo u okvirima svojih vjerskih pravila te su začuđeni njima, Luna izlazi iz auta te gleda u Bahrijinu ženu koja sjedi na suvozačevom mjestu te je cijela umotana u crno samo joj se oči vide (kasnije u filmu kaže da je samo čekala da izvuče mač, da izgleda kao nindža, što ne zvuči i ne ispada ružno, dapače,  simpatično i tako bi i dijete koje nezna o čemu se radi isto vjerojatno mislilo – te baš prikazuje to) te se upoznaje s Bahrijom koji se grli sa svojim prijateljem iz vojske,  ona mu pruža ruku ali on ne uzvraća, što je vjerojatno svakom mladog slobodnom čovjeku, apsurdno, te vrlo staro i nepojmljivo. Vjerojatno  isto tako su vehabijima njihovi postupci nepojmljivi, njihova sloboda, njihovo razuzdanost, ovdje se  radi se o dvije krajnosti, dva različita svijeta. Ljudi iz iste vojne jedinice, jedan živi po strogim pravilima vjere i radi samo što mu je dozvoljeno (a tu nema puno stvari, alkohol pogotovo ne) ostalo mu ni ne pada na pamet, a drugi koji radi što god želi i naručuje duplu lozu ujutro čim se ustane. Jedna i druga strana…

„I jednoj i drugos strani i svima je zajedničko ovo“

Bahrija tada nudi „ pomoć“ svom kolegi iz vojske te tada se vrlo dobro prikazuje preobraćanje te ulazak u posebni krug, koji je iz korijena promjenio stavove glavnog muškog lika, te je odlično odglumio čovjeka koji misli da je konačno shvatio sve, (iako je to nemoguće)konačno je prihvaćen, te iz kojeg  riječi koji je naučio izlaze iz usta. Kamp koji je udaljen od grada je poput utvrde gdje vladaju druga pravila, te se priznaje da se sve obavlja u gerilskom stilu. Meni je jako zanimljivo prikazana paranoja samih vehabija (boje se mobitela zbog prisluškivanja) ali i glavne antagonistikinje u filmu, Lune. Njena paranoja je možda čak i veća, budući da joj rečeno čak i od prijatelja,  kako su tamo teroristi, kako ljudima peru mozak te kako ih dobija tako da im daju novac ili šta god žele a tada ih zavedu svojim idejama, odlično je prikazano kako se Luna boji i svemu pristupa sa strahom te ne vjeruje da ljudi poštuju sva ta pravila, bez pravog razloga, već samo zato što se to traži, nešto kao u vojsci gdje se ništa ne pita već se samo izvršavaju naredbe. Nakon što se Amar vraća sve više ga privlači to što je tamo vidio, moguće jer zato što od svih besmislenih pravila koja se poštuju tamo, postoji i koje smisleno, a to je zajedništvo, i normalno -odgovori kao i svaka vjera, no to zajedništvo ne treba biti naređeno, već prirodno, jer čovjek sam po sebi nije izolirano već društveno biće, a ti odgovori nisu toliko bitni koliko su bitna pitanja.

On se promjenio na svaki mogući način, okrenio se vjeri te sve više posječuje džamiju a svoju okolicu optužuje za njihovo ponašanje i govori da je to kazna jer nisu slušali alaha i svetu knjigu. Naravno to sve nije tako jednostavno ali taj bijes i ta krivica je prikazana iz svakog kuta, naime u bosni gdje se za razliku od svake zemlje na balkanu koja ima svoje vlastite radikale, bosna ih ima tri, ne jedan već tri bijesa. Imam dosta prijatelja tamo i ne samo da dosta slično razmišljaju i kuže stvari i fore kao i moji prijatelji ovdje, i isto tako mogu reći da su dobri, veseli, živi ljudi koji ne kukaju već su otvorenog uma i osvješteni te se pokušavaju nosit s time kolko mogu. Bore se, kažu da je slično kao i u nas samo zeznutije,  više na rubu ekcesa, sve su krajnosti, od veselja do bijesa te zaista nije jednostavno a većina ljudi pošto nemaju ni posao, ni perspektive, ni zakon da ih štiti, ni vladu svoju, ni himnu,  a ni vize da odu ili bar vide kako je dalje nemaju baš optimističan pogled i neznaju kako normalno živjet što automatski uzrokuje  bijes, te se ispoljava bilo na stadionu, narodnjačkom klubu, na ulici, u vlastitoj kući, svuda, slično kao i u nas.  Pitanje je što uopće znači biti normalan? Biti normalni ali kako? Dali biti pripadnik jedne od tri radikalne opcije ili šutit i trpit ili nijedno od tog.

Istovremeno paralelna priča u filmu je kako njih dvoje pokušavaju dobit dijete, no nemogu prirodnim putem te se odlučuju na umjetnu oplodnju. Amar nakon što postaje vjernik tada misli da nisu uspjeli prirodnim putem zato što su imali odnose prije braka, te da ih se zbog tog kažnjava na taj način. Nijh dvoje se polako sve više i više udaljuju, Luna odlazi do džamije i tamo ulazi te ode ispred žena što je zabranjeno (npr. ako se žena sagne pa uzrokuje te skrivi da muškarac počini grijeh) te vidi kako se Bahrija ženi sa djevojčicom (maloljetnom) koju je upoznala u kampu kad ga je posjetila, i sve skupa joj to nije normalno, dok  je Amaru to najnormalnije.  Tijekom cijele  priče se pokazuje i provlači ta slika kako se žene još uvijek negdje  gledaju kao podređene i potlačene te je ustvari film posveta ženskom biću i to ne na neki chic lit jeftini lažni način tipa „kupi si cipele i sve će bit dobro“ već na dobar i pametan način

Ironično je da taman u vrijeme kada se razilaze tada slučajno uspjevaju začet, te u zadnjem kadru Luna govori Amaru da ne zna da li će zadržati dijete jer ne zna dali želi njegovo dijete, te jednostavno odlazi, ostavljajući puno toga otvorenog,  nastavka nema, osim u našim glavama u obliku željenog pitanja…

Sljedeća kolumna će biti stvarno na putu, i to bezumnom naravno,  idemo na nastup u Tuzlu i Sarajevo, javim vam kako je bilo. U Sarajevo idemo na Grbavicu.

Ps. Najčudnije i tužnije, ustvari najadnije i najgluplje od svega je to što sam pričao s kolegom na faksu i on me pita jesam li gledao film, i ja kažem da jesam, na što on kaže da bi ga on isto volio pogledati i da ga baš zanima, te onako pomalo tužno pita „jesam li bio u Zagrebu na nekoj premijeri ili nešto?“  kažem da nije bila nikakva premijera,  da sam najnormalnije otišao  u kino kupio kartu i kokice i gledao najnormalniju predstavu, ništa posebno neki događaj. Njegovo pitanje me začudilo…zašto me to pitao?

Zato što film još nije ni došao u kina u Osijeku.

Zdravo ljudi, šta ima?  Odma na početku moram vam priznat da sam se uhvatio u jednom trenutku kad sam shvatio da kao pišem kolumne… i tada sam se zapitao „Pa jebote pa nisam valjda ko ona ne baš prepametna Keri iz one serije sexa me cijeli grad?“  Iskreno, to je više bilo retoričko pitanje jer milisekundu nakon pitanja sam shvatio koliko je neozbiljno uopće to pitanje jer odgovor mi je znan i prije upitkivanja, ustvari nije ni odgovor već gola činjenica, realnost.  Niti me sexa cijeli (niti dio niti iko u gradu, čak me ni političari ne jebu u zdrav mozak više, no homo bi rekli reperi) grad, a niti živim nit zarađujem da bi se mogao sprdat na temelju pisanja ovih kolko god nekad bile zanimljive realno rečeno ne baš „najbitnijih“ stvari u svijetu i životu, nema tog ovdje, još to nisu izmislili, tu se samo konkretne stvari kao što su beton i motika broje, a i dobro je da tog nema, samo što nismo ni svjesni tog,  a i na kraju krajeva plus toga ovo nisu obične kolumne, ove su bezumne brate… da bezumne brate i  sestro.

A u ovoj bi vam htio ispričat baš tako nešto, ne nešto najbitnije, ali možda će vam bit zanimljivo… možda čak i smiješno, a možda i nešto treće, ah ko zna.
Uglavnom, prije negdje 2,3 godine, možda i više, išao sam negdje na neki koncert ili snimanje, ne mogu se sjetit o čemu je točno bilo riječ, al nebitno.
U Osijeku sjeo na autobus, Čazma, studentski popust, vožnja od par sati (zavisi dali staje bus, ako staje vozi pola sata duže) i prijatelj se ponudio da dodje po mene, što mi je bilo drago jer se tada nisam baš snalazio po tuđini (kako dobra riječ tuđina, zvuči ko da sam došao u Njemačku radit). Izašao sam iz autobusa i čekao prijatelja koju minutu i tada je stigao, nije bio sam, s njim je bio neki njegov prijatelj  koji je bio mlađi dečko, isto tako izvođač „reper“ kako god očete, i to navodno dobar i talentiran kako su mi rekli oni sami. On je kao znao ko sam ja i to al nije nešto sad bio oduševljen ili nešto lud već dapače dosta kul, iako bio je nervozan, što je odavalo njegovo baš klasično srednjoškolsko ponašanje. Bio je pomalo ufuran, imao je neki polunahati stav što je klasični polureperski stereotip, ali više na razini pubertetlije, i moram napomenit da sam vidio puno ufuranije likove, dakle ništa pretjerano, iako poslje je druženje ispalo pomalo naporno, što nikako ne uzimam za zlo niti smatram greškom jer sva ta ufuranost i forsiranje te općenito neprirodno ponašanje je jednostavno dio odrastanja, uklapanja svakog mladog čovjeka te se kad tad svima dogodilo (dosta odraslih ljudi čak to radi, jer se isto tako još se nisu uklopili, iako se zapravo ni ne moraju uklopit ali možda misle da je to potrebno pa se pretjerano trude i tako baš zbog svog „uklapanja“ se ne uklapaju) tako da to nije ništa posebno.
Uglavnom ono što je meni bilo zanimljivo a i nevjerojatno a i smiješno je to što je taj moj prijatelj mi poslje ispričao da je taj dečko prije nego što sam ušao u auto,  rekao ovo: „Aj nemoj Kandžiji reći da živim sa starcima“.

Samo lažnjaci ko ovaj ne žive sa starcima, ali čuo sam da mu i dalje starci šalju lovu, kakav fejker.

????? Sad bi današnja djeca rekla wtf. (skraćeno za vat d fak, ili koji urac bi rekli po naški)
I ne samo djeca bi to rekla, već i dosta mladih do 25 ili čak više godina bi to reklo, naime jer i oni još uvijek kao djeca budući da žive sa svojim roditeljima i znaju sve te stvari kao i današnja djeca, htjeli ne htjeli znaju sve te skraćenice internetske, idu na forume, igraju igrice, dopisuju se, učlanjuju se u  „joj što mrzim grupe na fejsbuku“ grupe na fejsbuku, isto ko djeca jer skoro pa i jesu djeca. Sve isto, samo malo starija djeca, dlakavija, malo više sliče roditeljima, eto.

Nemaju posla, školuju se ili su se odškolovali ili ništa ne rade, zjakaju, gledaju teletekst, kladionica, utakmice, igraju plejstejšn i pričaju njih 5 i svako priča svoje dok se dodaju biljkama koje ko da personaliziraju to ništavilo i letargiju u koju su upali dok se zabavljaju al ne da im se baš toliko puno zabavljat, što je previše je previše. Neki i rade ali svejedno su još uvijek kod roditelja jer su im plaće više kao stipendije nego plaće, ko džeparac koji dobiju da kupe nešto za obući i za cigare (ne smiju pušit pred mamom i tatom al inače puše ko veliki svuda), poslovi su im honorarni, sezonski, dok se neko stariji ne vrati s godišnjeg ili dok im treba radnika. Neki su na burzi, i toliko dugo da se ni ne razmišlja o poslu jer bez štele ništa se ni shvaća ozbiljno, neki su puno gledali filmove pa glume lokalnu mafiju, imaju namrštene face, piju kave i prave se kao nešto drmaju, muljaju… a i muljaju ali sebe jer svi znaju da se prave, kakva je to mafija što živi s starcima?  Neki ko ja rade muziku, pokušavaju to radit i isto nije bajno, ništa različito od drugih situacija, ni reperska mafija nije idealna, ali radim i pokušavam koliko mogu…

Pravi reperi žive starcima i reprezentiraju za svoju ulicu i zgradu ili kuću i neće se prodat za nikakve pare, nikad!!!

Realno ako ne studiraš u drugom gradu i ne iznjamljuješ stan, živiš sa starcima. Niko od nas nema svoj stan niti auto osim ako ti starci nisu kupili, svaka čast iznimkama (ako postoje) imate pivo od mene…gajbu…ma 10 gajbi.
Ne samo zbog situacije i svega tog što već svi znamo, već i zbog tog nekog stagniranja što je automatski i nazadovanje društva jer nema razvoja, znaš ono „ma dobro je dobro je… bit će bolje, promijenit će se samo znaš“, ko i uvijek što se promijenilo samo od sebe, bez da smo uopće imali veze s tim, nit nas je iko pitao išta. To je opet stvar vezana uz mase i uz bivšu državu jer kako nam odrede tako će i bit, „ko nas šta pita, ko da mi nešto biramo“. E pa biramo, i sad biramo da bude isto, zato i je tako. Iskreno nisam ni ja najbolji primjer niti ikom solim pamet, tek sam počeo shvaćat neke stvari ali znam da je uvijek lakše ostavit da bude kako je, i samo nastavit to stanje kolko god je nikako i uvijek je lakše pravit se  „ma dobro je“ te ne priznat svoje greške. Ne poznajem gotovo nikog ko je probao uopće promijenit tako nešto, tipa radit nešto pa s tim i započeti samostalan život, ljudi preko 30 godina još uvijek imaju ste probleme, zapravo ne mogu reći probleme jer to nisu problemi, to je  ovdje sasvim normalno. No dobro to su već neke stvari koji se tiču svakog od nas pojedinačno i jedini mi sami tj. Svako za sebe ih može mijenjat.

Takve  fejkere koji ne žive sa starcima odma u zatvor stavljamo, samo nek dođu pa će vidit, a da žive sa svojima sad bi ga mama izvadila iz ćuze, a ovako će na goli otok…a eto mu kad je fejker.

U jednoj pjesmi sam spomenuo baš te ljude kojima su roditelji omogućili neke stvari a ujedno su i „reperi“ i ne osuđujem ih ni zbog čega, nemam razloga, ali ja sam spomenuo te ljude zato jer su se igrali  „repera“ pa su pričali da imaju pare i sve to, a zapravo su to novci njihovih roditelja. Znači nisam osuđivao njihove roditelje jer imaju novac, niti njih osobno, nego sam osuđivao to što se prave, a i muzika pa tako i hip hop a i život općenito se bazira upravo na tome da budeš svoj kakav god jesi, i osobno mislim da bi bilo bolje da su rekli „imam puno para, dala mi ih mama“ jer to je istina, al dobro, možda je i bolje ovako, prirodna selekcija, zato takvi obično dosta brzo prestanu radit muziku jer je laž teško održat.
Dakle… ako neko pita (a ja ne pitam) znam da ne živite sa starcima, pa normalno, živite u kući sa bazenom i terenom za golf, isto ko i ja… to se podrazumijeva.

*urac – novčana valuta iz pervanove obečane zemlje, na novčanicam je bila slika od Davora Šukera

Kao član (doduše ne baš redovni niti pretjerano savjesni ) društva pjesnika “Antun Ivanošić” Osijek, htio bi vam pročitat nešto što čitam već tradicionalno svake godine na tradicionalnom okupljanju pjesnika na ovaj dan. Naime radi se najobičnijem bluzu, koji se odvija na naizgled najobičnijem danu, i koji sam napisao da bi olakšao svoje stanje koje sam proživljavao. Više nije tako al pjesma je ostala. I znam mogao bi pisat o tom danu  kako je glup, kako treba svaki dan voljet, pa onda kako ipak nije toliko  glup baš, al ipak to je bacanje novaca opet (najobičnija izmišljotina kapitalistička!!! da da) al kako su darovi ustvari nebitni, jer bitna je pažnja čisto da shvatiš svako malo da ne treba shvatit nikog zdravo za gotovo, al neću to pričat, i da ne dužim , ukratko ću reći samo, nemojte razmišljat nit slušat išta pa tako ni mene jer mišljenja su nebitna. Radite šta oćete, samo volite se(be).
Hmm (kašalj lagani da provjerim mikrofon)…dakle ide ovako:

Na Valentinovo
Postoji puno teorija al ovo je ipak  najviše praktično
Isto Ko i svaki dan je al danas bi to trebalo bit romantično
Kad izlazim ja nikome ne prilazim
I nisam taj tip koji guta govna niti ikome podilazi
Znaš maa.. ono, nije to to ako se ja moram prilagodit, udovoljavat
To se samo mora nagodit, dotad ću se nagodit, sam sebe ću zadovoljavat
I nisam ja za neke neznam tamo ultimatume
I neznam kak sam uopće skontao to inače ni ne pratim te datume
I nemoraju svi znat al znaš ja sam ti ustvari emotivac
I znam sam sam si krivac što često ispo sam naivac
Nisam ja tolko loš ko zna šta sam učinio ; skrivio
Al na pamet mi je sinulo…
kako bolesno i jadno zvuči to što drkam na valentinovo

S.G Osijek 2006.

Nelagoda…? Kakav je to osjećaj? Zašto nelagoda nastaje, kada se pojavljuje, i da li je to nešto stvarno? Dal je to uopće potrebno čovjeku? Jel neugoda možda nekom ugoda? I može li se nelagoda pretvoriti u ugodu? Da li čovjek to sebi takoreći nametne, izmisli? Ili je to jednostavno zbog kršenja vrijednosti ustaljenih u društvu, kada automatski ispadamo iz nekih okvira ponašanja, te tada više nismo kao drugi, nismo dio mase, već smo “drukčiji”. Izvan svih ladica, a tada ne znamo kako reagirati, i čim je u pitanju nepoznato automatski se javlja i strah i nemir, pojavljuje se neka krivica, kao neka nepotrebna isprika zbog svoje različitosti i ličnosti uopće – svojstvenosti i posebnosti koju ima svaka jedinka, te ju je nemoguće ne imati, valjda tada nastaje taj osjećaj… ta nelagoda.

Umjesto odgovornosti, koje bi svatko trebao biti svjestan za sebe, i koja nikog ne kažnjava već služi samo zato da prihvati to što je, krivnja zahtjeva kaznu, i to najčešće tako što kažnjavamo sami sebe, mislimo da nam mora biti grozno, zadovoljavamo se lošim stvarima i patimo i žrtve smo jer mislimo da to moramo biti, posebno u našoj zemlji i na Balkanu općenito gdje je to toliko ustaljeno i normalno da to nije normalno, tu ako imaš drukčiju frizuru svi u selu te čudno gledaju već. To je isto nelagoda… kažu sramota (joj jesi vidla koju onaj frizuru ima? Ajooooj…)

Iako su isti ko i svi u selu, iza leđa kažu za nju da je debela, a on puno pije...

Eto recimo, gledao sam TV neki dan i puštali su spotove. Mislio sam da će možda pustiti i moj spot (da priznajem vauu , čeka me linč, osudite me na robiju i sve što treba, društveni rad, izlazit ću vikendom i dalje tako da nije bitno he he*), i koliko god to nekom može zvučati sebično i površno, nije mi nelagodno to priznat, niti ću se opravdavat jer drago bi mi bilo vidjeti svoj plod… ali prije nego što me zatvore, ABĐEKŠN!!! (Više nisam na pravu ali ipak sam naučio nešto haa!), jer časni suče i svekoliki mudri puče, zločin se nije ni dogodio, jer naime moj spot ipak nisu pustili (uff izvuko se za dlaku, ali cijela sudnica od Vardara pa do Triglava me tada pogledom prekori, i to onako ispod -sa strane -iznad -pored-obrva , znači ama baš svakim mogućim kutom gledanja koji Severina predočava u onoj svojoj pjesmi) … i tako sam ja neki dan gledao i čekao i čekao i gledao i čekao i gledao… ali spota kao što je vještak maloprije utvrdio, draga porota nije bilo, niiije. Ali zato su bili neki drugi spotovi, i bilo je svakakvih, ali jedan mi je baš zapeo za uho. Naime, radi se o nekoj onako klasičnoj rock n roll stvari , dosta običnoj i baš onako američkoj rokersko-bajkerskoj shemi kako zvuče pjesme tog tipa već 20ak godina, i uglavnom, u pjesmi se spominje riječ “sexy” puno puta, i to me dosta začudilo budući da se nije radilo o predvidivom rokerskom ljubavnom tekstu, već se radilo o predvidivom Aca “nisi muško ako koze ne fukaš” Lukas i i 50 cementovskom tekstu na nekoj gitarskoj pjesmi.

evo kažu i znoj je nelagoda (na googlu potraži slike pod nelagoda pa ćeš vidjet)

I bilo mi je nelagodno, zbog svega… i zbog sebe što to gledam uopće, i zato što je i moj spot tamo, i iako znam da nije takav nit ima veze s tim i znam da zabrijavam ali mislim si pa nije valjda da i ja ovako zvučim ako i mene puštaju? Uglavnom, osjećao sam se ko da se moram opravdavat zašto to uopće gledam, a naravno znam da se ne moram opravdavat. I tako umjesto da sam prebacio program i radio ili gledao nešto što mi odgovara, nastavio sam gledat, i srao sam, i to ko pravi, jer očito sam i ja odavde, i očito u nedostatku osnovnih životnih stvari i govna izgledaju vrlo hranjivo, te već sam naviknut na taj okus, a što je još gore, moguće je da mi se svidio.

Nekad mi i dan danas uleti, tj. izleti, i pokušavam to smanjiti, jer otkad sam shvatio šta to jedem, bacio sam se na samoprozvanu “no šit” (ne un) dijetu, znači dijetu bez govanca, pa makar ako treba i bio gladan, jer nakon što sam probao i neke druge stvari, kao npr. uživat, voljeti, živjeti , svidjelo mi se to puno više. Nisam ni znao da to postoji.

Baš zato sam i pristao na poziv da radim na ovoj kolumni, jer volim pisat, i čak sam mislio kako bi volio pisati kolumnu za neku stranicu , ako ništa barem se okušat. Jednom sam se čak prijavio za posao kolumnista/dopisnika, te bi se moglo reći da sam nesuđeni kolumnist, ali to ću vam ispričat jedan drugi put.

ovo sam također našao pod slike nelagoda, a pored je bio tekst sa savjetima kako obavit ručni rad

Dotad se nadam da vama nije nelagodno čitat ovo, jer po meni, koji posjedujem neko prosječno znanje što se tiče nelagode, znam da je ona gotovo zarazna, zašto? Možda zato što kad izađe na vidjelo stvara još nelagode? Ne znam… možda zbog nekog suosjećanja prema nelagodnomu ili zbog otkrivanja nelagode, hmm… ko zna? I da li je to sad bitno uopće toliko?

Da završim, ukoliko je meni ugodno pisat, a ovo je potvrda (oprostite ako sam nekog uvrijedio svojom ugodom), a i ako je vama ugodno čitat, tada se ta obostrana ugoda može nastavit, i ne moramo bit najbolji prijatelji, ali u to malo vremena dok ja budem ovo pisao i u to malo vremena dok vi budete ovo čitali, tada se sretnemo i ugodno nam je.

Neću vam moći ponuditi puno toga, ni stil, ni gramatiku, nekad ne napišem točno č i ć, niti će mi biti lektorirano išta, i nekad će bit jako jednostavno a nekad zbunjujuće, ali to što vam mogu ponuditi su moja razmišljanja i ispred svega – istinu.

Pa eto, ako vam odgovara i ako vas zanima, …evo sjednite, oćete šta popit,?
Slobodno se poslužite, ne morate se sramit, nemojte da vam bude nelagodno…

*he he – smijeh ko nelson iz simpsonsa